Generacija „Palčica“: telefon, igračka ili nešto drugo?

blog-image

Svi znate priču o Palčici, o prelepoj maloj devojčici koja se rađa iz cveta lale. E pa ova priča nema veze s njom, već sa savremenim mobilnim telefonima. Činjenica je da su mobilni telefoni obeležili prethodnih nekoliko decenija kao jedan od najkorisnijih uređaja koji se pojavio na tržištu. Do prave revolucije dolazi 2007. godine kada se pojavio prvi tač skrin.

Posle više od 10 godina pametni telefoni sa tač skrinom se nalaze u rukama svakog deteta i odraslog čoveka. Telefoni imaju potpunu drugu funkciju. Njihov prvobitni smisao skoro da je nestao. Danas, ako pitaš nekog za adresar, ili telefonoteku teško da će ti odgovoriti čemu je to služilo. Fiksni telefoni neprimetno odlaze u prošlost. Za one koji ne znaju, to je onaj telefon koji se nalazi u kući, a ponekad ima i slušalicu. Više se ne pamte brojevi. Jedva i svoj broj da zna neko napamet.

Danas se telefoni koriste za sve i svašta, ali pre svega ima ulogu dečjeg animatora. Od trenutka kada mala deca mogu da sede i počinju da jedu čvrstu hranu, ubacuje se još jedan uljez. Naime, kod većine dece uvođenje čvrste hrane kreće pomalo frustrirajuće. Deca neće da jedu, ne sviđa im se slano, ne sviđa im se krompir-pire, muskatna tikva… Roditelju je jedini cilj da se beba nahrani, makar se poslužili raznim trikovima ili pomagalima. E, tu ulazi televizor, tablet, ili mobilni telefon u priču. Pušta se crtani film, beba gleda i neprimetno jede. Problem rešen! A šta dalje?

Naravno, čim malo odrastu, ne mnogo, telefon stiže u njihove ruke i usta. U toj zabavnoj stvarčici ima svašta. Ubrzo shvataju da ukusa baš i nema, ali zato ima dugmića ili kobojagi dugmića. I krećemo. Deca sa 1,5 i 2 godine već drže telefon u ruci. Ne znaju da pričaju, ali znaju da pritiskaju. Zbog veličine telefona drže sa jednom rukom dok drugom stiskaju. To je period kada se gleda Youtube. Nema veze na kom je jeziku, ni šta se tamo dešava, važno je da se gleda. Roditelji uglavnom ne prate šta deca gledaju; možda bace pogled s vremena na vreme da nije neki film sa nepristojnim sadržajem. To je period navikavanja.

Sledeća faza je „palčica“. Naime, Youtube i dalje nije dosadio, ali većina dece ide dalje, istražuju nove mogućnosti – igrice. Ima se wi-fi, ima se play-prodavnica i besplatnih igrica, koliko god poželiš. Postoje razne kategorije igrica: avanturističke, društvene, igre sa rečima, karte, muzika, obrazovne, strategija, sport, trke itd. Podeljeno je čak i po uzrastima (deca do 5 godina, 6-8 godina, više od 9 godina). I uzlećemo. Deca instaliraju, deinstaliraju igrice, ponekad i po 5-6 igrica dnevno. Ako se jedna igra ne sviđa, prelazi se na drugu, na treću… Nema stajanja ni odustajanja sve dok neko ne vikne: „STOP!“ „Dosta je bilo za danas!“ Ovo bi trajalo dan i noć. To je kao da decu pustite u prodavnicu igračka i kažete im da mogu da se poigraju sa svakom igračkom pomalo. Jedina razlika je što se u ovom slučaju za igru koriste samo palčevi. Otud i moj naziv „Palčica“ generacija.

Ja, kao roditelj se svaki dan pitam, kako da ih podstaknem da rade nešto drugo? Šta da uradim da ne razmišljaju samo o telefonu. Ovo postaje opsesija. Čim se uđe u kuću uzima se telefon, nosi se na putovanje, u goste, u grad. Dečija druženja se pretvaraju u gledanje telefona. Izlazak u šetnju = telefon, igralište = telefon, bazen = telefon, raspust = telefon. Sledeće što očekujem je poziv: „Hoćeš kod mene da gledamo telefon?“.

O gledanju telefona se pregovara. Ako uradim domaći, hoću li moći da gledam? Ako sve pojedem hoću li moći da gledam? Shvatila sam da je telefon savremeni upravljač kojim mogu da manipulišem. Deca su skoro zavisna od telefona. Da bi dobila telefon, mogu da zahtevam razne stvari. Ispoštuju oni zahteve, ja obećanje, ali njihova želja i volja za telefonom se ne smanjuje. Naprotiv, ona raste. Problem nastaje kad vreme gledanja istekne, a igrica ili film se nije završio.

Rešenje za ovo tražim svaki dan. Ne želim da ih ukinem. Ako to uradim tražiće to sa druge strane. Možda ipak samo da kontrolišem?! Iskreno ne znam kada stiže sledeća faza i koja je?

Do tada ipak neću sedeti skrštenih ruku. Već 2013. gledajući na ovo kao „potencijalni“ problem smislila sam kanal Barbyjana na Youtube-u gde promovišem starinski način igranja dece, pre svega kako da se devojčice igraju sa igračkama i lutkicama. Ustvari, ideja mi je bila da se deca motivišu našom igrom, da ostave telefon i okrenu se svojim igračkama. Šta je od toga ispalo, upitala sam moju decu, koja nas gledaju. Na uzorku od 1000 glasova odgovor je sledeći: 32 % dece nas samo gledaju, dok nas 68 % dece gledaju, a potom se tradicionalno igraju. Moju misiju smatram uspešnom.




Komentari 5 komentara

Ostavite odgovor barbyjana Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *