Sport za decu – „Tamo viču, tamo treba da se vežba!“

blog-image

Danas je nezamislivo da se dete ne bavi bar jednim sportom. Roditelji već posle treće godine razmišljaju da upišu dete na neki sport, ili sportić. Deca uglavnom krenu raspoložena na trening i sa velikim očekivanjima: „Biću Novak Đoković, biću poznati sportista.“

Međutim, situacija je sasvim drugačija. Odmah na početku da razgraničimo sportske klubove i sportić. U sportskim klubovima deca ozbiljno treniraju. Zavisno od uzrasta imaju kondicione vežbe, vežbe korekcije, istezanja i sam trening. Svaki klub ima svoj pravilnik i treneri od svojih učenika očekuju ozbiljnost i disciplinu na treninzima. Ponekad su veoma strogi. Na sportiću deca upoznaju laganim koracima, nežnim glasom (ne bi li se kasnije opredelili za neki sport) razne sportske discipline.

Danas ima mnogo talentovane dece. Ona se lako i brzo prepoznaju. Roditelji i klubovi posvećuju puno pažnje njima i njihovom napredovanju. Ali, najveći broj dece NIJE posebno talentovan, ali se ipak bavi sportom. Svako ima svoj razlog za to. Ljubav prema sportu je najbolji razlog, dok su ambicije roditelja najgori mogući razlog. Doduše, roditelji imaju i neke druge razloge koji nisu baš sportske prirode: „Moje dete je hiperaktivno, nek se istrese na treningu, a ne kod kuće.“, „Moje dete ima problem sa težinom, nek smrša malo.“, „Moje je bolešljivo, nek ojača malo.“, „Moje dete ne voli da gubi, nek nauči.“, „Moje dete je asocijalno, nek se druži malo.“, „Moje dete je jedinac, neka bude sa drugarima.“.

Odvojili smo ambiciozne i talentovane sportiste, koji se puno žrtvuju za uspeh. Preostaju nam tzv. obična deca koja treniraju bez mogućnosti da će jednog dana postići velike uspehe, ili će imati vidljivije rezultate. Gde naći motivaciju za njih kad samo zlato, srebro i bronza sijaju? Plesni klubovi su to jednostavno rešili puno kategorija, puno nastupa i puno medalja. Skoro i da ne postoji mogućnost da ti izmakne neka medalja. S jedne strane imamo decu sa gomilom „lažnih“ medalja, koje se mogu osvojiti takoreći i bez nastupa i trunke truda, a sa druge strane decu koja redovno treniraju, ali bez vidljivih rezultata.

I kada realno sagledaš situaciju i shvatiš: „OK, moje dete nije talentovano ni za jedan sport“ i „škola je na prvom mestu, a sport na drugom ili trećem“ više nije važno koje mesto osvaja. Važno je da trenira zbog sebe, zbog svog zdravlja, zbog kondicije, sportskog duha, uzbuđenja i druženja i mnogih drugih razloga. Iskusni treneri znaju koliko pojedina deca mogu da pruže i napreduju. To na fin način i saopštavaju roditeljima. Pa ipak, svaki trener traži svoje i drži do svojih principa. Oni su generalno STROGI, VIČU, teraju da se radi, da se vežba. Roditelji, koji su već dosta toga prošli, i koji svoje dete čuvaju kao malo vode na dlanu, na ovo ipak gledaju blagonaklono. Nije život ni lak, ni jednostavan, niti mazi, niti pazi u današnje vreme. Neka dete oseti malo strogoću i disciplinu. To je u stvari ono što mi roditelji ne umemo kod kuće da uradimo. Možda je lakše kada neko drugi to radi, tri-četiri puta nedeljno. I mislimo, odlično, kupujem i plaćam „sjajnu školu“. Ne mora da bude najbolji sportista, nek nauči red i disciplinu.

Super, svi imamo cilj pred sobom: „Hajdemo to da uradimo!“, a realizacija nikad teža. DETE pruža OTPOR, NE ŽELI DA IDE, NEĆE DA TRENIRA. Tamo VIČU, traže da se RADI, ne sme da se priča, moram sve sam/a, nema ko da mi doda vodu, ni da mi drži maramicu dok duvam nos. „Ko će da mi zaveže pertle?“, „Ko će da mi masira kolena, ako se udarim?“, i milion rečenica sa: „tamo je…..ovako, onako“, „ne mogu“, „neću“, „ne želim“. Suza-suzu stiže. Knedla u grlu, mrak na oči. Ne mogu više, ne želim više. Teško je.

Pitanje za nas roditelje: „Koliko dugo možete ovo da izdrže?“, „Koliko dugo možete da tolerišete plač svoje dece?“, „Ko će pre popustiti veliki ili mali?!“.

Svaki sport je u suštini individualan, svako odlučuje za sebe.




Komentari

Your email address will not be published. Required fields are marked *